Stanko je bio domaćin. Prvi u gradu. Vjenčao se s Viduom mlađahno. Petoro djece je začeto. Troje djece i dvije djevojčice. Sjajna i dobra porodica. Funkcionirali su jednako teško kao svi u neko veselo malodušno vrijeme. Jako puno, teško i razumno. Pojedinačno, djecu su ispraćali nadaleko, u školi, u školi. Ostatak kuće je neispunjen. Djeci nema mjesta, radite ekvivalentno. Leđa im je prekrižio gomilu od pet, slično koliko ih je dimnjak potresao. Pojedinci ih obavještavaju: “Stanko je smanjio svoj posao, prodao proplanke i krave, zaista, ne možete samo to, a Vida to više ne može. Iskusite ovo malo što je ostalo bez kose, grablji, supružnika, mljekara i staja. Vazda im odgovara: “Evo samo Jovo da završi školu, Mira da se spoji, Janko da nađe novu liniju posla, Branka da završi školu, Goran da ima vjenčanje.” Slomljenih ruku plaćaju neke sobe za podučavanje u Beogradu, glavne ustanove doma njihove dece, planirali su ih, privezali, zakačili … Mladi su nastavili sa delom svog života … takođe, previdio ih. Nisu ih zanemarivali, negde više gore, na vrhu planine. Poslali su čedar i kremu svojoj djeci prijevozom … Svaka konzerva i dio uvale puni se suzama. Svako, svako bi se trebao prisjetiti da su ih … Da su oni gore, još uvijek živi … Zaista, pa, da se ne trebaju truditi ni sa čim drugim … Njihove glave i osmijesi, njihova naklonost molbe, pisma …. Nitko od njih petorice nije vidio tu neobičnu slanost čedara od svoje mame i oca … Svaki je tugovao i presolio jad, potrebu i depresiju. Vida je na pameti, rla jednog septembarskog jutra. U kući joj je puklo srce. Spustila je svoj duh upravo tamo gde je dala svoj duh. Stanko ostaje sam. Bacio je pogled na pregrade, izazivajući dječji vrisak i zadovoljstvo, vidio je miris kruha i njene tople oči. Tišina ga je rastrgala na prsima. Otprilike u večernjim satima, sjedio bih prilično dugo na basamaku prazne kuće … Bacio pogled u nebo … Fotografije su se micale … Upravo s njima prekinuo je tišinu koja mi se uvukla u suštinu . Pozlilo mu je … Troje djece i dvije djevojčice. Počeli su ga premještati, od jednog do drugog. Gnjavio je sve. Njegove djevojke su se borile s njegovom djecom kao rezultat njega … To ne može biti ekvivalent s njegovim djevojčicama … Slomili su ga živog, pa zbrisali … Svaki put kad su skupili njegovu vreću za drugu , slomili su mu duh. Njegova, visoka, ogromna … Slomili su mu prste kojima je sve dizao, kičmu kojom su škole dovršavale i izrađivale kuće, oči su mu odavno otišle slabovidne istražujući padinu, u slučaju da vidi da neko od njih pet dolazi prema njemu. Još jednom je izašao s tom prokletom vrećom. Unuka Milica joj je poletjela u naručje, uhvatila je u stisak i počela plakati. “Ne tulipani … Ne djed …” “Vidimo se uskoro, zar ne?” Dolaziš nam još jednom, bi li rekla da nisi, mama? Majko? ” Što je imao više bora, to je lila suza niža. Protresla ih je drhtava vilica, oštrica, plava, zaklonjena … Snažno je zagrlio: “Nećemo se više vidjeti. Budite prihvatljivi i sjetite se svog djeda.” Zurila je u njegovu maćehu, njegova snimljena leđa, odgađajući korak, znatan, pretjerano težak …